Poetika4ever

                           We wish you a merry Christmas, and a happy new year......Bla bla, te sam pjesme slušala (tj. bila prisiljena slušati u Zagrebu). A Bog te..... Oprostite što vam se nisam prije javljala. Zaboravila sam lozinku, jer od toliko blogova se ne stignem ni javiti...  pozdrav Nomediju , i svima koji me komentiraju a posebno m.o.n.y , i ostalima na drugom blogu, all4rock!!!!!!!!!!! Poetičarka         

Jednoga dana, još za vrijeme bivše Jugoslavije došao Ujević u jedan hotel. I recepcija ga nije htjela pustiti  da si iznajmi sobu jer nema kravatu. I otiđe Ujević da stavi kravatu, i vrati se u hotel, ali s kravatom. I veli on recepcionaru , a šta je to ušla kravata , a ne ja u hotel??????

fora... jadan, mogo je ostati na ulici... pozzz

                     Lišće pada,stabla šume,

                     vjetar ih nosi,nosi, i

                     šumi ,šumi.

                      Dovede ih daleko,od

                      rodnog kraja, nepoznatom 

                       svijetu.

                      I odjednom stane, 

                       ko osa na cvijetu,

                      i uvene lišće

                      u  nepoznatom svijetu .

Poezija je doista vječna; koliko god uzmicali od sebe, gušili se i skrivali, bježali pred svijetom, vraćali se sebi, naši osjećaji uvijek u konačnici nađu pravi put da se iskažu riječima. Izraz u stihu koji upražnjavaš, hvale je vrijedna pojava u naše tehnološko doba i treba ga njegovati. Volim to što radiš i želim ti sve najbolje u tvom stvaralaštvu. Nastavi tako. Mene niti jedna pjesma ne ostavlja hladnim. A uvelo lišće rastužuje me. Još malo pa će rana jesen. Već je osjećam u zraku. P.S. Hajde, molim te, poduči me ukratko kako se stavi slika na blog, nekako mi to još uvijek ne ide. Unaprijed hvala!

Uđi u novi post. napiši nešto, i onda klikni na dodaj sliku. klikni browse izaberi sliku iz tvojih dokumenata , zatim klikni dodaj sliku.

Fala,fala!

                Jedne ljetne noći

                u žamoru lišća

                zapjeva solo jedan cvrčak.

                I cvrči cvrčak 

                duše pune tuge

                jer za njega nitko ne mari.

                Dođe zora, cvrčak stane

                pjevat ponoćnu skladbu

                duša mu vene , i on zasne.

                                        Ja

 Iz zbirke Godišnja doba

                 Svjetlo istine može biti oštro prema onima koji su u mraku.

Ujević, je vidite bio promišljen pjesnik pun mašte i vjere.Pun pjesničke slobode. U ove stihove kao da silazite u  katakombe. Nešto vas čeka od prvih slogova, i jedno teško osjećanje respekta steže vam srce. Polutama i dubina, i tragičan mir preživljenih strahota. Svi su  stihovi izraz jednoga duha koji je prestao egzistirati u našim granicmam, i koji svoju jadnu misao kazuje kao sa drugoga svijeta:

           Blaženo jutro koje padaš

           u svijetlom slapu u tu sobu,

           već nema rane da mi zadaš,

            počivam mrtav u  svom grobu.

---------------------------------------------------

S ranom u  tom srcu tamnu i duboku, 

s tajnom u tom  trudnu i prokletu biću

sa zvijezdom na čelu,sa iskrom u oku

gazi stazom varke, mrtvi Ujeviću.

Od ovih jezivih kitica sigurno vam se diže kosa na glavi.Ujević je jednom napisao Nisam li pjesnik, ja sam barem patnik.Stradanje je bila životna bitnost, i na njoj su sagrađene skoro sve Ujevićeve pjesme. Ali sve su  rođene u  rijetko potpunom filozofskom odricanju od svake bitnosti života, i kazuju sveukupno spiritualizirani bol:

Na tom brijegu suza biva čistim zvukom... 

 Moje goruće srce strepi pred živicama,

na domaku lijepa bunara ono plahovito vrišti

Besposleno se vere ivicama

ponora, i smišlja : kao ovaj snijeg planinski mi smo čisti.

......Jer luta ovo srce, a ono ne zna puta.

Vrlo nestašno pati na dohvatu zvjezdanih sanja.

Ne kaže bratsko srce: ukloni mi se s puta , ali se samo katkada zaplete usred granja.

Srce očajanja isrce spominjanja,

ali srce putničko, srce bez stanja.

fora...;) pozzz

   Sjetimo se nekih Ujevićevih brojnih stihova koji se, jednom pročitani, urezuju u svijest kao iskonska, arhipetska iskustva, što ih je Ujević za nas izrazio: Tajanstvo stvari i života zebe, ne poznam ništa a najmanje sebe. Ili- sada iz jedne druge iskustvene sfere:

      I preklinjem te: Nepoznata, reci kakva  te tuga iz daljine draga,   i još mi reci, gdje si, što si, ko si?                

   .... i sve je danas prazno i beskonačno,

       a vjetar duva, duva bezutješno

        na gole duše koje neprestano

       ištu i grle beznadno, beskrajno. 

                                                       

            Tin Ujević                      

      ... -Pa da barem tada, za tisuć tisuća

      i tisuća ljeta, i još mnogo veće,

      primimo na naša srca uzdišuća,

      kao nikad doslije, jedan uzdah sreće.